…Kako napunišmo flašice i obnovišmo mazanje zaštitom od sunca koje je već dostiglo visoke podioke na skali, družina predvođena mnome koja će se poistovjetiti sa Frodom iz Gospodara Prstenova, mada će me djeca u više navrata gledati kao Saurona, krenu na put povratka. Napustili smo šumu Lothloriena i krenuli preko onog čarobnog mosta pa stjenovitim putem, uzbrdicom kroz nisko rastinje. Otežanim hodom smo se kretali brdovitim putem jer je ono puktanje od ručka uzimalo svoj danak. Pažljivo smo osmatrali okolinu tražeći gmizavce, male nazgule koji bi mogli da se opruže i sunčaju na kamenju kojeg je bilo u izobilju pored naše staze. Nakon kraćeg prelaska uspona zanovijetanje poče: “Možemo li odmoriti?” Priroda je sa pravom zaštitila svoje bogatsvo i kao da je želila da se vratimo u njeno krilo, sagradila teren zahtjevan za nožice koje su navikle na asfaltni put. “Još malo, kada stignemo do hlada, ” još uvijek sam zvučala kao Frodo. Ako li sam sebe poistovijetila sa nosiocem prstena, onda mi je moj pomoćni trener u ovom momentu došao kao Sam, vjerni pomoćnik i motivaciona snaga koja je čuvala zaleđinu naše kolone iako je u suštini dobio ime iz vilenjačke porodice, jer ga je onomad jedan hobit nazvao, čika Legolas. Sa prvim hladom stali smo da se popije voda i dođe do daha, a vrelo avgustovsko popodne spojeno sa prerijom je otežavalo protok svježeg vazduha. Uskoro smo izbili na makadamski put, tačnije dospjeli smo nazad, među gomile smrvljenog kamenja koje su one metalne zvijeri pomenute u nekom od prethodnih dijelova sagradile kao kule izvidnice Mordora koji smo mogli dijelom osmotriti u dolini. Kako smo dospjeli u deblji hlad nastupi i duža pauza. Voda se pila kao da smo u sahari. Ono metalno čudovište koje smo zaobišli tog jutra prokrčilo je put kroz utrobu guste šume a povici vrijednih orka su se čuli u daljini. Nastavili smo uspon i postali svjesni da se iza sledećeg zavoja nalazi onaj izvor gdje možemo obnoviti zalihe svježe vode. Opet se začula pjesma iako isprekidana usled napornog uspona koji su savladavali već nešto lakšim hodom. Kako smo ugledali onaj izvor dragocjene tečnosti, znali smo da smo na pola puta do asfalta i kao da nas izvor ohrabri, raspoloženje iznenada poraste. No, neki Golum koji je htio družini otežati put prošao je tuda prije nas. Česma je bila zatvorena.
…”A joooj. Šta ćemo sad?” “Ja ću umrijeti!” “Možemo li sjesti?”…flašice vode nisu izgledale polu pune nego polu prazne u očima vrijednih šetača. Odmorišmo još jednom iako je prethodna pauza bila samo 200 m niže. “Super, imamo još malo pa smo na asfaltu. Voda se ne pije pola litra odjednom, nego pomalo, gutljaj po gutljaj. Tako manje otežavaš hodanje, a nećeš dehidrirati. Ako nekome nestane vode, imam ja punu flašicu.” Nakon što smo krenuli dalje, moja epoha Saurona je krenula.
“Ja sam navikla sada da ležim kući. Duva mi ventilator.” ” I igramo igrice.” “Ili gledamo TV”. “Ja u ovo vrijeme odmaram i uživam.”…trajalo je nabrajanje, ali daha za žaljenje nije nestajalo. Izgurašmo nekako dionicu makadama i ukaza se njihova prirodna podloga, asfalt. Ako bi brodolomac ljubio zemlju, ova djeca bi ljubila asfalt da sam im dozvolila. Pokraj raskrsnice debela hladovina gdje se odmorišmo i okrijepišmo vodom. Nakon 30 sekundi, poče živa priča i smišljanje pjesmice za povratak. Opet sam bila Frodo.
…Svježi vjetar je ćarlijao putem dok smo hodali hladom koji nam je pružalo drveće i ostalo rastinje pokraj puta koji je vješto vijugao, a nakon svake uzbrdice dolazila je duga nizbrdica koja je omogućavala odmor i opuštanje. Lica ekspedicije se ozariše kada ugledaše naše odmorišno mjesto, livadicu pored štale. Pružišmo se svi po livadi i napravismo pravi odmor. “Jao, polomio sam Dedu.” Sve oči su bile uprte u dječaka koji je držao nogu i kapicu gljive koju je ponio. “Moja mama nije baš ekspert za gljive. A tata će vjerovatno reći:”Hm, gljiva, deda, he, he, super” i baciti je u smeće” uz smješak je pričao. “Pa ti si ponio dedu da ga tata pojede.” “Da, tata će da ti pojede dedu.” Nastala je vesela šala i smijeh na odmorištu. Mnogi bi malo i odspavali nakon ručka i popodnevne šetnje da se moj mali hobit nije pretvorio u pravog Aragorna i povikao: “Ma šta više sjedimo, hajdemo.”
Tako smo i krenuli. Putem smo sreli stanovnika kamene ograde, jednog ovećeg guštera koji se sunčao na suncu i dozvolio nam da ga dobro osmotrimo izbliza. Neki domaći gušter. 🙂
Nikada se hobiti nisu obradovala više konju koji ih je veselo pozdravljao iza žbunovite ograde kraj koje smo prolazili, kao tog dana. Konj i dvije krave su nam bili dobro poznati od prethodnog dana i jutra, i značili su da je iza sledeće krivine naš centar. Da bi bila sigurna da su dobro shvatili, više od 5 puta sam ponovila da je zabranjeno piti vodu odjedanput u velikim količinama nakon dužeg pješačenja a i da je sada vrijeme za odmor pa povratak kući…
…Centar se zaorio veselom grajom i tapkanjem nožica koje su se pele u ono milo potkrovlje da opruže noge u krevetima. Svi posjetioci su nam čestitali na istrajnosti i pohvalili svu djecu što su bili pravi mali istraživači koji su imali priliku da okuse čari prirode koje mnogi njihovi vršnjaci nikada neće.
Mislite li da se Družina prstena ostala odmarati u krevetima, jako ste se prevarili. 20 minuta odmora su proveli jedući grickalice, pričajući na telefon i skačući po sobi, a onda su veselu igru nastavili napolju hodajući po onoj čudnoj špagi i da…savladali su bunt one ležaljke. “Neumorna djeca” bio je komentar jednog od posjetioca. Tog popodneva, svi su se dičili uspjehu koji su postigli a ja sam se ponosila svojom družinom koja je na kraju te večeri vesela i puna utisaka otišla da spava u svojim domovima i toplim krevetima.
Riječ autora:
Događaji koje je Frodo proživo sa svojim hobitima ispričan u svim dijelovima su istiniti a mnogo dijelova je moralo biti preskočeno zbog dužine sadržaja. I da, ubuduće idemo negdje samo na dan, jer ako odemo na više, prešišaću Tolkiena.