Kako li će sam/sama? Da li će jesti? Šta će jesti? Koliko će jesti? Da li sam mu spakovala dovoljno tople garderobe (iako je vani 40 stepeni), možda još neka bundica, jaknica. A šta ako bude komaraca? A hoće li imati šta jesti? A šta ako upadne u blato, šta ako pokvasi patike i čarape? Šta ako nazebe? Ma staviću još 2 sendviča, neka se nađe. Poješće. Peškiri, 5 komada. Ide samo na tri dana…a nema veze, šta ako isprlja. Hoće li mu biti malo 5 sendviča za puta? Daj još tri, neka počasti drugare i drugarice…
Pustiti dijete na druženje, izlete, putovanja nije jednostavna stvar, naročito danas kada svako nudi u velikodušnom paketu svojih aranžmana svakojake aktivnosti, a odgovornost i organizovanost su u neku ruku upitni. Pustiti dio sebe “Ovo sam ja rodio/la” u nepoznato sa nekim ko nije mama ili tata, nije mala stvar. Svaki trener, učitelj, vođa puta, nosi odgovornost koju samo on može da spozna, a svaki predvodnik mora da bude oličenje saznanja, strpljenja i snalažljivosti.
Svaki roditelj poznaje svoje dijete najbolje, bar tako većina nas misli. Koliko god negirali činjenicu činjenja “medvjeđih usluga” svi to, svjesno ili nesvjesno radimo. “Žurimo, daj da ti ja vežem pertlu. Ugazićeš, dođi da te prenesem preko lokvice. A dobro, hajde, nećemo ići u šetnju, ićićemo kolima. Prevruće je, nemoraš danas na trening.” I po meni ona najgora “Nemoj trčati pašćeš/oznojićeš se”.
Sve gore pomenuto i još mnogo toga su stvari kojih su danas djeca svojevrsno pošteđena. Znam da znaju da vežu pertle, i da se spreme, obuku, spakuju stvari za školu, namjeste krevet…ali ipak, mnogo puta radite to sve za njih.
E, kada smo ustanovili preduslove za polazak na izlet hajde da krenemo.
Nakon što se svaki put brižni i zabrinuti roditelji odvoje od svoje djece i mašu im dok mala srca u autobusu lupkaju snažno od uzbuđenja što putuju sa svojim drugarima, bez roditeljske kontrole…30 sekundi nakon polaska žamor, smijeh, i nestašluci zavladaju prevoznim sredstvom. Nakon nepunih 20 minuta vožnje, iz zadnjeg dijela se začuje pitanje koje će se začuti sa svakim narednim 5-tim pređenim kilometrom: “Za koliko stižemo?” Put nas odvodi daleko od betonskog okruženja, neba oivičenog tamno-sivim vijencem smoga i užurbanog života svakodnevice.
“Čovjek slika svojim mozgom, a ne rukama.”
Šta bi moglo djecu oduševiti, već stvari i okolica predstavljeni pogledom iz dječije perspektive. Tako nam se nepregledni zeleni proplanci protkani zanimljivim uvalama učiniše pogodnim za igru pronalaženja životinja i čobana koji u tom momentu nisu izgledali veći od mrava na kojeg bi svakog trenutka čovjek mogao da stane. Što smo se više udaljavali od civilizacije to je put postajao zeleniji i zanimljiviji, a dječija mašta i radoznalost je uspjela da dosegne svoj vrhunac. Prilagoditi okruženje virtuelnom svijetu u kojem većina današnje djece živi je lakše nego što mislite. Napravismo Minecraft u koji se baš i ne razumijem, ali pomoć djece učini spajanje virtuelnog i prirodnog lakim. Tako smo od bala sijena, pakovanja iscijepanih drva povukli paralelu, a kombajni, prese i druge poljoprivredne mašine koje smo sretali putem nam poslužiše kao ekvivalenti mašinama u igrici. Bogata priroda nam dade nepresušan izvor za razvijanje priča ali i za učenje kako i gdje obitavaju pastiri, šta su stada, krda i brojne domaće životinje. Na ovom putovanju naučismo i šta je siva čaplja koja se nastanila u jednoj usputnoj barici. Kako prođosmo obližnja sela i omanje gradove, opet se upustismo u avanturu šumovitih predjela koja su pružala vidik obojen nijansama zelene. Priroda se poigrala ove godine i “Baba Marta” pruži svoje prste poslednji put početkom maja te oboji vrhove i mladice snagom svoga mraza ostavljajući za sobom šarenilo kao pokazatelj da je vječna razlika između listopadnog i zimzelenog drveta prisutna. Radoznalost malih očiju postade sve očiglednija, te jedva čekaše dolazak na odredište da krenu sa istraživanjem ovog remek djela najpoznatijeg umjetnika na planeti Zemlji, Prirode.
Kako se čika vozač koji nam je putem pomagao u sticanju znanja svojim pričama i poznavanjem okoline, oglasi da smo stigli, sve nožice žustro zatapkaše i spremiše svoje brižno spakovane ruksake. Stigli smo…