…Nakon dobrog ručka, mlada snaga provele su vrijeme u treningu i biciklanju. Ni slučajno izostaviti stavku da trava zna da ubode i da se ruke isprljaju prilikom spuštanja na tlo a i kopriva svojim sitnim iglicama ostavi tragove na osjetljivoj koži mladunaca koji su tek izašli iz gnijezda i suočavaju se sa svojim prvim padovima nakon uspješnog polijetanja. Dan je bio veseo, ispunjen do poslednjeg momenta, i nakon obilne večere temperatura se spusti na jednocifren broj a na nebu se ukazaše prvi vjesnici noći.
Dok je mjesec svojim nitima plesao noćni ples sa granama obližnjeg drveta čija krošnja je svojom melodijom u tišini te svježe večeri umirivala i najuzbuđenija srca, posmatrali smo nebeske svitce čiji raspored je kvario tek po neki avion ili satelit u pokretu. Sa tišinom utonušmo svi u san u toplini potkrovlja dok su nebeske ljepotice i noćni fenjer mazili mala lica kroz one divne prozore…a svjetla koja su se iz daleka mogla vidjeti kroz prozore prizemlja su svjedočila vrijednim rukama našeg domaćina Bora, koji je nastavio sa svojim radom i pripremama za sutrašnji dan do duboko u noć.
Jutro je svanulo veselo i toplo, spremno da ga pozdravimo jutarnjim istezanjem i toplim doručkom. “Kiflice! Ne, ne, biće palačinke. Ma jok, garant su kiflice. A šta ako je…” Nagađanje šta nam je vrijedni domaćin spremio za doručak se odvijalo dok su vrijedne male ruke zatezale plahte i pokrivače na još toplim krevetima od dubokog sna. Cicvara i kajmak neodoljivo zamirisaše na ulazu u trpezariju, a i oni što nikada ne probaše ove domaće đakonije, nemogaše odoliti besprijekornom izgledu ovih jela. Kiflice su mirisale, samo za našu družinu, a veseli pogledi su letili od posude do posude dok puna usta nisu dozvoljavala da se izgovori nijedna riječ. Nakon što nas je opila jutarnja rutina, pod “punom opremom” krenušmo na naš put. Put sa mnogo uzbrdica i nizbrdica ali i hlada.
Cifre kilometraže u dječijim glavama izgledaju na prvih 100 metara kao kratke a nakon 200 metara već se pretvore u beskonačne kilometre koji otprilike dosežu put od rodnog grada do ovog prelijepog mjesta. Zato savjet roditeljima prilikom priče o putovanjima, je bez cifara molim. 🙂 Na kraju puta ionako doznaju i ponose se pređenim.
No nedamo se omesti. Orila se pjesma putem uzbrdica i nizbrdica:” 1, 2, 1, 2, mi smo vojska vesela, idemo na Sanu, sve do izvora!”, dok nam je društvo u podnožju doline pravila Korana tiho žuboreći svojim koritom punim riječnih račića. U više navrata naša pjesma poslužila nam je kao idealna himna za motivaciju. Sišavši sa asfaltnog puta upustismo se u pravu avanturu hoda po pjeskovito-kamenitom terenu. Crvenica zemlja nam se pokaza u jednom dijelu u punom sjaju i oboji dio našeg puta interesantnim nijansama. Naiđosmo na izvor i ljubaznog mještanina koji nam posvjedoči da je voda pitka te da se već pomalo umorni pješaci mogu okrijepiti najčistijom vodom u okolini. No šta se to čuje iza krivine? Nevaljalo čudovište, ljudskom rukom stvoreno, je krčilo put i svojom težinom stvaralo buku neprirodnu za bilo koji oblik života. Zvuk metala koji grebe po pijesku naruši nam idilu ove prerije i najavi da nailazimo na još jedan dio svijeta i izvora života gdje se ljudska ruka našla presudnom da učini promjenu. Zaobiđošmo gorostasnu neman i nastavišmo putem koji su srodnici čudovišta dobro ugazili. Pogled nam pade na silose, a buka postade udaljenija ali i raznovrsnija. Radilo se vrijedno na uništavanju prirode koja je svojim tihim kricima ukazivala na bol. Brzo smo se udaljili od zlotvornih ruku i prešli na nizbrdicu gdje već začusmo šum rijeke. Nožice su žurile da se spuste preko kamenja i trave koristeći spretno tehnike koje smo tek juče savladali. Kao da smo izašli iz začaranog ormana neke bajke, šum se pretvori u žubor bistre rijeke i ukaza nam se rijeka u svoj svojoj širini tako bistra, tako svijetla. Mostić nam dozvoli da pređemo u novi svijet…
Preko mosta nas prevede naš vodič Gale koji nas je stigao na svom vijernom atu, svom biciklu. 🙂 Uvede nas među drveće iza kojeg se pružao predivan izletišni prostor sa sve nadstrešicama, stolovima i klupama, i ložišnim mjestima koja su spremno čekala da crveni cvijet rascvjeta u njihovom krilu. Svaka greda, klupa i kamen postavljeni na spajanju one naše saputnice Korane i Sane pokazaše još jednom volju ovih dobrih ljudi da učine dobro i pokušaju da pripitome mali dio prirode kako bi svaki dobronamjerni posjetioc mogao da uživa u čarima njene kreacije a da ne okrnji njeno iskonsko postojanje. Dok su mladi izletnici vraćali snagu jedući sendviče i slatkiše koje su vadili iz bezdanjih jama od svojih ruksaka, nisam odolila bistrini i žuboru rijeke koja me je nečujnim glasom zvala da se okupam u njoj. Bosa stopala su osjetila svježinu i prkosila očiglednom putu smmmrrrzavanja ukoliko uskoro ne izađem. “Nije ti to pametno.”-posavjetovao me je Gale, no onaj žar za jedinstvom sa prirodom u meni zagrija još jednom već promrzle prste i poželih da ostanu u vodi još koji trenutak kao da će baš taj momenat biti onaj koji će me učiniti beskrajno srećnom. Ipak me hladnoća natjera da izađem i osušim stopala na kamenu, koji je kao po nekom dogovoru sa rijekom popodnevno sunce ugrijalo eto taman dovoljno da se vene opet napune uzavrelom krvi. A predah je godio mladim istraživačima koji su već nestrpljivo punili svoje flašice izvorskom vodom jedva čekajući da krenemo stazom pored koje je stajao putokaz Izvor 1 Pećina…