…Stigli smo pred visoku građevinu, okruženu zelenilom, nepoznatim ljudima i ležaljkama na prvi pogled tako sjajnim za pravo uživanje dok ti se iz vodoravne perspektive pruža pogled na nebesko plavetnilo kroz krošnju velikog drveta. Nevjerujte svemu na prvi pogled…famoznoj ležaljci ću se vratiti nešto poslije.
Ljubav sa prirodom na prvi pogled, moglo bi se reći. Dvospratnica, neupadljiva, sa mnoštvom prozora, podsjeća na školu, što je nekada i bila. Škola je prije svoje adaptacije otvorena 1931. godine, a prestala sa radom 1985. godine od kada se ne koristi za nastavu. Svi posjetioci mogu da vide na fotografijama okačenim na ulazu, koliko su sjajnog posla uradili svi, a ponajviše naši domaćini koji su učestvovali u renoviranju i izgradnji našeg boravišta. Dočeka nas naš domaćin, u daljnjoj priči Boro (ne smijem reći čika Boro kako su ga djeca zvala), čovjek prijatnog izgleda, mirnog i staloženog glasa, i poželi nam svima srdačnu dobrodošlicu. Pravi domaćin. Proveo je djecu stepeništem do potkrovlja koje će biti naša spavaonica u danima boravka. Poletni klinci, zauzeše mjesta i krevete po svojoj želji a svima nam privukoše pogled krovni prozori koji su iza sebe kao na velikom filmskom platnu prikazivali predstavu oblaka na nebeskom plavetnilu čarobnih boja. Koliko je samo dobre i pozitivne enrgije i entuzijazma ispunilo tu prostoriju i prelilo se stepeništem na donje spratove u kojima su obitavali drugi gosti. Izgledalo je kao da je svaki dio i svaka prostorija nekadašnje škole odisala nekim mirom a opet, istovremeno, razigranošću, prijateljstvom i srdačnošću.
Sve klupe, dušeci, ležaljke i neka špaga, šta li je, izmamila je male posjetioce ovog mjesta napolje. Vrijeme je za upoznavanje sa boravištem. Ona čudna špaga u stvari nije neki štrik, mada me je bar polovica saputnika za obližnji štrik pitalo “A Slavice, za šta ovo služi?” jer im je u tom momentu vjerovatno svaki panj, drvo, špaga i ko zna šta već još, ličilo na sredstvo za zabavu. Nego da se vratimo na tu čudnu špagu. Zategnuta između dva drveta (pomalo me je sramota što nisam obratila pažnju koje je to divno stablo što pruža hlad u vrućim danima)… i čini mi se šljive, ta špaga se u stvari zove slackline i nije ni slična špagi, odmah da vam kažem. Neustrašivi dio ekspedicije zauze položaj da isproba hodanje po ovom čudesnom izumu. Uz malu pomoć, uspjeli su da savladaju dužinu i pređu od jednog drveta do drugog, hodajući ni po zemlji, ni po nebu. A onda…e onda su ugledali ležaljku. Da ona famozna ležaljka što pruža pogled u visine. Ta ležaljka što na prvi pogled svojim bijelo-teget prugama ulijeva povjerenje i mami svojom naizgled udobnošću, na prvi pokret “istovari” više ljudi sa sebe nego što ih ovaj divni centar može primiti. 🙂 Nemojte odustati. Smatrajte tu ležaljku prvim testom, hajmo reći, kao malom inicijacijom ovog Visitor centra. Šalu na stranu, dovoljno je blizu zemlje da se niko ne povrijedi, već da izazove smijeh i navede svog “ležača u pokušaju” da joj se vrati i savlada njen bunt.
Iza centra je bašta koju održavaju naši domaćini a iako su se pomenuti požalili da je nisu okopali, ona je pokazala bogatstvom svojih plodova koliko joj je pažnje posvećeno. Pregršt još zelenog paradajza, moje omiljene blitve, cvekle, paprika, tikvica i mnogo toga se dičilo svojim zdanjem i prkosilo travnjaku koji je odisao mirisom nedavno pokošene trave. No vjetar zaduva sa zapada i nanese “miomirise” gospodina gice čije je stanište bilo nešto niže od centra kako ne bi “kadio” što bi se reklo u kišnim danima posjetioce. Neki začepiše nos, a drugi se opet obradovaše ovoj domaćoj životinji.
Naš vodič tih dana, Gale, povede razigranu grupu do obližnjeg vidikovca. Usput stekošmo dosta saznanja o biljkama, okruženju, leptirima, račićima ali i da zapamtimo riječicu Koranu koja će nam tokom boravka praviti društvo svim svojim tokom. Na skretanju pored jedne kamene kuće u kojoj ne živi niko, samo vikendom :), skrenušmo na put koji se zvao rimski put ili kako smo saznali put ljubavi. Pretpostavismo smo da ćemo naići na neke momke ili djevojke, no pretpostavka ne mora uvijek da bude dobra. Prolazili smo kraj voćnjaka i brdskih proplanaka koji su mirisali na ljekovito bilje, te smo se u više navrata zaustavili da popričamo o biljčici koja je svojim postojanjem zaslužila da joj posvetimo pažnju i ispričamo nešto o njoj. A onda…e onda smo krenuli da se penjemo travnatim brdom. “A joooj”…
“A jel moramo ovuda?” Zavapiše pojedinci dok je uspon zaustavljao dah i pomalo se meškoljio ispod nekih patika koje nisu bile baš za šetnju prirodom. No uspon i napor nagradi mlade istraživače i vidikovac im pruži pogled vrijedan svakog uspona i napora. Već čujem “Sjedili ste na kamenu?”, Jesmo ito ne na kamenu nego na stijeni koja nam dade odmor i pruži nam uvid na daleke vrhove brda, cjelokupnu preriju ali i na vješto, među krošnjama sakriveni Visitor centar gdje smo trebali da se vratimo. Fascinirani pogledom koji je pružao mnogo više nego što jedan pogled može da sagleda, mlade duše zaželiše da vide još. 
Nizbrdicu smo lakše podnijeli, ali nevješta stopala su morala da nauče tehniku pravilnog hodanja kada se spuštamo niz padine. I vrlo brzo su to zapamtili i usvojili. Dokazao nam je to već sledeći dan. Putem nazad našli smo gljive. Gale nam objasni neka mjenjanja boja kada su jestive i kada nisu baš dobre za jesti. Zaključili smo da štrumfovi ne žive tu, a ni mi ne bismo u gljivi ludari iako smo svi tada izgledali pomalo blesavi. 🙂
Pješačenje nazad brže prođe i za tili čas se stvorišmo kraj one kamene kuće u kojoj ne živi niko, sem vikendom, a put pored kuće je vodio ka nekom čovjeku što ima pčele i pravi med. Shvatili smo da niko nije ponio tegle, pa smo odustali od ideje vrcanja meda.
Glad očiju nema, a nešto je tako dobro mirisalo da su se ruke oprale strahovitom brzinom i posuđe na stolu je zazvečalo. Udobne sofe i lazy bagovi su šuštali pod nemirnim tijelima izmorenih šetača, sve dok Boro nije rekao da se poslužimo kiflicama koje su još tople stajale na stolu, dok se ručak ne postavi…Kao da je stampedo projurio do stola. Planuše kiflice za tili čas… Ručak se postavio, a kiflice su zavarale onu prvu glad, no to nije pomoglo nepcu da se odupre ukusima, čitajte, ne pamtim kada bolje spremljene hrane, i potamani ručak u rekordnom roku. “Jedite još” nutkao nas je Boro, a poznato vam je ono puktanje nakon jela, e to puktanje govori sve, a prilično smo puktali, Al pojedini nisu mogli da odole onim dvijema kiflicama što su čekale na tanjiru iza te ih na brzinu strpaše u ustašca i kroz puna usta: “Čika Boro! Mogu li ja da dobijem recept kiflica?”…
