…Puteljak, uzan i sazdan od vlažne zemlje sa ponekim kamenom ili stijenom povede nas uzvodno tokom rijeke ka njenom srcu. Zamirisa neobično lijepo cvijeće svijetlo ljubičaste boje i natjera ručice da se pruže k njemu i uberu ga. Ljepšeg mirisa divljeg, šumskog cvijeta ne osjetih još iz djetinjstva kada smo kao redovni istraživači šume u blizini naše porodične kuće nalazili razne cjvetove i gljive. No ipak, zbog ozbiljnosti našeg malog šumskog puta moradosmo zanemariti branje i držati se isključivo instrukcija našeg vodiča. Što smo se više bližili izvoru, staza je postajala komplikovanija i zahtjevnija a šum bistre ljepotice je povisivao svoj ton kao da smo na Rajskim vodopadima. Mlada ekspedicija je bila jako uzbuđena ali sa izuzetnom poslušnošću i koncentracijom savladaše i najzahtjevnije dijelove ovog puta uz pomoć vodiča Gala za kojeg sam konstatovala da mu zaista treba dati izvjesnu pohvalu sa kojom pažnjom i ozbiljnošću a opet dovoljnom srdačnošću učini ovaj put bezbijednim i zanimljivim. Ukaza nam se pećina ispod ogromne stijene po sred koje se dičila jedna linija koju je priroda povukla prije nekoliko hiljada godina. Stijene i kamenje preliveni tamno-zelenom mahovinom ležali su naokolo kao dirke rasturenog klavira po kojima je Sana svirala svoju melodiju ledene kraljice. Dok su se nakon fotografisanja mališani divili čudu prirode i žalili što njihove radoznale oči ne mogu zaviriti u dubine odakle je dopirao mrak a izvirao život, morala sam istražiti više. “Ode Slavica!” – je bilo poslednje što sam čula dok sam pokušavala da se popnem na stijenu odakle se pružao malo bolji pogled u pećinu. Svježina mi ispuni nozdrve i osjetih miris koji mi oslobodi um svega na ovome svijetu te slatko dozvolih tom osjećaju slobode i lakoće da mi ispuni pluća. Hučanje vode koja udara od stijene, zagluši ton ali sam po mimici mogla shvatiti da su se svi smijali jer su zamišljali da ću zauvijek ostati na toj stijeni. Hm… Da sam se obukla malo toplije možda bih i razmislila o malo dužem boravku tu. The queen of the rock. 🙂 No, Slavice, brzo nazad u realnost. Milisekunde mog uživanja prohujaše s vihorom te se vratišmo istom putanjom i usput nabrašmo onog mirišljavog cvijeća čiji miris i ovoga trenutka dok ovo pišem mogu da osjetim. Sjetila sam se crtaća, bika Ferdinanda koji miriše cvijeće. Poistovjetih se sa njim…
Na onom odmorištu do kojeg nas je doveo onaj čarobni most, voda teče najneobičnije na svijetu. Kako to? Pa dolazi sa obje strane, sjećate se, Korana i sa izvora, Sana. A na odmorištu nas dočeka Boro i društvance iz Visitor centra već spremajući gozbu za male stomake koji se čuda li danas nisu osjećali previše gladnima. Priroda je nahranila mladunce svojim postojanjem i životnim nektarom. No umjesto odmora, Boro, kao veliki stručnjak, ljubitelj i poznavalac gljiva odluči djeci održati jednu divnu lekciju o gljivama. Rasturi se mala vojska na sve strane po šumi i poče trka pronalaska gljiva. “Boro! Našla sam gljivu.” “Ja sam našao dvije, Booorooo!” Boro, naš domaćin, oličenje strpljenja i zanimljivih informacija u pola sata održa djeci lekciju o gljivama kakvu u životu čuti neće. Sa kakvom pažnjom i interesovanjem su mali istraživači upijali svaku riječ koju ovaj dobri čovjek izgovori će vam dokazati znanje kada vas jednoga dana upitaju nešto o gljivi koju nađu negdje dok budete u prirodi sa njima. Kako li to priroda napravi, kako li prospe boju po svojim izdancima, tako li se otrovnice razlikuju od jestivih gljiva. “Boro, Boro, vidi ovu!” pobjedonosno je vikala djevojčica dok je u punom trku za njom jurila garda druge djece, iščekujući rezultat. Jestiva ili je otrovna. “Uuuuu, ta je baš otrovna!”
Miris mesa sa roštilja označi da je vrijeme za ručak te se ekspedicija nakon pranja ruku sunovrati na ukusne komade mesa što ih je roštilj-majstor Emir vješto spremio. Ponovo puktanje. 🙂 Društvance se fotografisa i spremi za povratak u centar kako bi dočekalo ove vrijedne šetače koji će se vratiti pješice. “Boro, da li ja mogu da ponesem dedu?” Kao neko ko je dijelom pobjegao sa Borovog časa, nisam znala kakvog dedu ovaj dječak želi da ponese. Dobila sam neopravdan. “Naravno da možeš.” I gljiva imena Deda se sa velikom radošću ali i pažnjom položi u bezdanju jamu od ranca. Drugari nam mahnuše i poželiše sretan povratak, a mi ostadošmo da izvršimo finalne pripreme za povratak. Ispostaviće se da se povratak može komotno nazvati po nekom od J.R.R.Tolkienovih dijela…